Nakon izgradnje prve dionice brze ceste Matulji – Tunel Učka 1980. godine kad je samo mojoj obitelji prisilno otuđeno nekoliko tisuća kvadrata zemlje, krenulo se govoriti o izgradnji kompletnog profila autoputa i ta je neizvjesnost trajala do početka 2021. godine kada je donesena odluka da se nekoliko kuća ruši, pa tako i ona moje obitelji. Do zadnjeg dana nije se znalo s koje će se strane graditi nova dionica ceste od državnog interesa i koje će se kuće rušiti, a na svako pitanje upućeno prema poglavarima odgovor je glasio ujednačeno isto: “Poštovani, obavijestiti ćemo Vas kada za to dođe vrijeme”.
Tako su svi ti ljudi postali nevidljivi i zanemarivani živeći punih dvadeset godina u istome odgovoru želeći znati kada će i hoće li jednom svemu doći kraj. Iz godine u godinu promet je bivao sve veći i glasniji, a život bez bukobrana, koji također nisu postavljeni unatoč brojnim upitima, postao je nesnošljiv.
Kao sudionik toga uz moju obitelj, susjede i ostale koji prolaze traumu dugogodišnje neizvjesnosti želim prikazati (ne)bitnost tih ljudi koji kroz više generacija ostaju bez svoje zemlje i žive uz buku.