Sedam filmova koje na Liburnia Film Festivalu gledamo u sklopu međunarodnog programa “Stanje pripravnosti” te filmovi Ono drugo selo i Nevidljivi grad: La materia non conta pokazali su se kao odličan povod za razgovor na okruglom stolu "Mali i veliki (faš)izmi", a njihovi autori kao vrlo dobri sugovornici sa zanimljivim idejama o tome zašto ekstremizmi postoje u različitim nacionalnim kontekstima u kojima su snimani njihovi filmovi. 

Iako filmovi prate različite protagoniste – stanovnike istog sela koje u njega upisuju vlastite povijesti, političke kandidate, mlade ekstremiste, humanitarku – i autori su na različite načine pristupili izradi svojih filmova, ali zajednička im je ideja bila ukazati na ekstreme koji se nalaze oko nas i s kojima treba nešto učiniti. Raspravu je moderirao Boris Ružić.

Nakon što je u filmu Ono drugo selo želio o povijesti njihova sela razgovarati sa Srbinom i Hrvatom i u tome nije uspio, redatelj Jadran Boban zaključio je kako se osobne priče deformiraju u odnosu na to što misli kolektiv – ljudi se ne usude pričati svoje priče, nego samo kolektivne istine. „Dva su razloga za to – (1) boje se suprotstaviti kolektivu u kojem žive, (2) boje se suprotstaviti vladajućoj politici, te na kraju imate crno-bijela sjećanja s jedne i s druge strane ovisna o tome što kolektiv smatra da je istina. Uvijek postoji ta neka neriješena povijest, koja nije rješena i treba ju rješiti, koja je generator sukoba. Ona je baza.“ rekao je Boban.

Håvard Bustnes u filmu Djevojke Zlatne zore izabrao je vrlo zanimljiv pristup u razgovoru sa svojim protagonistkinjama – provokativno ulazi u rasprave, ali istovremeno im ostavlja dovoljno prostora da ne napuste istu. Rekao je da mu je to bio najteži dio posla te da su ga drugi novinari upozoravali da je to što radi opasno. „U početku sam bio oprezan, ali sam shvatio da je moguće postavljati kritička pitanja. Ako si pristojan i pitaš na pristojan način, možeš postavljati takva pitanja. Žao mi je što ih nisam počeo postavljati ranije.“ komentirao je Bustnes.

Adela Peeva, snimala je film Nek' živi Bugarska o rastu ekstremističkih razmišljanja među mladim Bugarima. Pričala je o tome kako njeni protagonisti smatraju da je njihova ideologija patriotizam, no zapravo se radi o nacionalizmu. „Mislim da stariji ne shvaćaju što se događa i da ne utječu na to da se stvar promijeni. Za mene su bila važna djeca i škole. I tamo sam se šokirala.“ objasnila je kako joj je bilo važno ući u škole i razgovarati s djecom te se osvrnula na situaciju u kojoj djece od 13-14 godina sjedeći u razredu s osobom romske nacionalnosti govore o tome kako smatraju da oni trebaju napustiti Bugarsku. 

Autorica filma Mađarska 2018., koji gledamo sutra prije proglašenja pobjednika 18. LFF-a, Eszter Hajdú upozorila je publiku kako se scenarij koji se sada događa u Mađarskoj za desetak godina može dogoditi i Hrvatskoj. „U Mađarskoj nema nezavisnih medija i nezavisni filmskih produkcija. Možete završiti u zatvoru ako pokušate raditi nešto što se ne sviđa vladajućoj strukturi. Meni je bilo lakše, jer živim u Portugalu. Ali onima koji rade u Mađarskoj i moraju nastaviti živjeti tamo nije svejedno. Oni nisu željeli biti potpisani kao autori.“ Dodala je da joj je najveća ludost antimigrantska propaganda, koja se događa u Mađarskoj, koja kao i Hrvatska nema migranata ali postoji politička agenda protiv njih.

Dana Budisavljević osvrnula se na proces nastanka filma Dnevnik Diane Budisavljević koji je trajao deset godina. „Nacionalizam se jako razmahao u tom periodu tog procesa – imali smo i šatoraše, i Hasanbegovića, i Karamarka – zanimalo me zašto slave te ustaše? Htjela sam prepoznati te poveznice što se slično događalo tada i sada.“  Zaključila je da film da je izašao tada vjerojatno ne bi imao odjek koji ima sad, i da je pitanje kakva bi mu bila sudbina. 

Dodala je kako joj je Diana velika inspiracija. I kada razmišlja o tome što bi bilo kada bi se ponovio rat, da joj je ona uzor. „To što je učinila je bio najveličanstveniji čin koji možeš napraviti. Mi stalno učimo imena generala, bitki, a puno manje učimo imena ljudi poput Diane. Uvijek se slave borci, a ne mirnodopske heroine ili heroji. Treba se zapitati što možeš učiniti bez oružja?! Možda ako počnemo učiti o takvim heroinama i herojima, zatvorimo taj krug, to cikličko ponavljanje povijesti. Možda onda odbacimo tu paradigmu – velik si ako nekog osvojiš, umjesto velik si kad nekoga spasiš.“ govorila je o svom životnom uzoru Budisavljević.

Okrugli stol "Mali i veliki (faš)izmi" održan je u sklopu programa Stanje pripravnosti, koji je dio programa Doba moći Europske prijestolnice kulture – Rijeke 2020.